Mala bleda ruka ,protkana glatkom kozom kida i poslednji cvor sa poveza.

Noc,magla,jos uvek mokar asfalt. Hodam, postajem sve veci, sve jaci.

Kotrljam malenu lopticu kroz svoje prste.

Ruke su mi prekrivene ranama i uzeglom krvlju. Ispod noktiju imam prljavstinu.

 Magla se dize a asfalt je sve suvlji. Hodam i ne pada mi na pamet da stanem.

 Pohlepne oci zajedljivo gledaju moja ledja, pruzaju ruke da me uhvate ali shvataju da je to prljavo sto drze samo moja senka.

Odbacujem je kao zmija nepotrebnu ,staru kozu.

Hodam i sada me vise nista ne moze zaustaviti !